Svi smo mi tragaoci, i naš cilj je isti: da postignemo unutrašnji mir, svetlost i radost, da postanemo nerazdvojno jedno sa našim Izvorom, i da živimo život pun istinske zadovoljnosti.

Živeti u radosti znači živeti unutrasnji život. To je život koji vodi samospoziji. Samospoznaja je spoznaja Boga, jer Bog nije ništa drugo do Božanstvenost koja je duboko u svakom od nas, koja čeka da bude pronađena i otkrivena. Mi takode o Bogu možemo da govorimo kao o Unutrašnjem Pilotu ili Svevišnjem. Ali, bez obzira koji termin koristimo, mi mislimo na ono Najviše unutar nas, na to Sto predstavlja krajnji cilj naše duhovne potrage.

Samo ako hranimo unutrašnji život, spoljašnji živor može imati pravi smisao. Tri puta dnevno mi neizostavno hranimo svoje telo. A opet, duboko u nama postoji božansko dete koje se zove duša; mi ne nalazimo vremena da nahranimo to dete. Duša je svesni predstavnik Boga u nama. Sve dok dete-duša nije ispunjeno, mi nikad ne možemo biti ispunjeni u svom spoljašnjem životu.

Kako da načinimo spoj izmedu spoljašnjeg i unutrašnjeg života? Ako znamo božansku umetnost meditacije, lako i svesno možemo ujediniti ova dva sveta. Kad vežbamo meditaciju, svaki trenutak postaje zlatna prilika da odbacimo depresiju, frustraciju, bes, strah i druge negativne osobine, a da na površinu iznesemo božanske osobine unutrašnjcg sveta: Ijubav, mir, radost i svedost.

Duhovna osoba treba da bude normalna osoba, zdrava osoba. Da bi dosegla Boga, duhovna osoba mora da bude božanski praktična u svojim svakodnevnim aktivnostima. U božanskoj praktičnosti, mi delimo svoje unutrašnje blago, mi osećamo božansku motivaciju u svemu što cinimo i delimo rezultate sa drugima. Duhovnost ne negira spoljašnji život. Spoljašnji život treba da bude ispoljavanje božanskog života unutar nas.

Spoznavanje istine jest stvar poistovjećenja. Istinu shvaćamo, i u istome času istinu osjećamo te na koncu istina postajemo. Istinu spoznajemo kada doživimo unutarnje razumijevanje. Ako smatramo kako istinu treba pozorno preispitivati da bismo ustanovili kako ona izgleda ili odredili njezinu starost, nikada nećemo istinu spoznati.

Istina je univerzalna. Krist je rekao: “Neka bude volja Tvoja.” I u indijskim duhovnim i vjerskim spisima vidimo to isto predanje Božjoj Volji. To je ista istina, tek je iznijeta na različitim jezicima. Vi kažete “voda”, a ja na bengalskom kažem “jal”, dok će netko na španjolskom reći “agua”, no voda će ostati ista i nepromijenjena. Istina je uvijek ista. I vi i ja vidimo sunce. Ja ću ga nazvati jednim imenom, a vi nekim drugim. No sunce će samo po sebi ostati ono isto. Vi ćete se koristiti riječju koju ja ne poznajem, a ja ću uzeti riječ koju vi ne znate, no iza riječi leži temeljni pojam, stvarnost, a ta je stvarnost sunce. Tko može poreći postojanje sunca? Vi to ne možete, ne mogu niti ja.

Ako živimo u srcu, na putu smo da saznamo sveopći smisao jer je srce svo sazdano od jedinstva. Ali ako živimo u umu, sve ćemo doživljavati kao razdijeljeno. Pretpostavimo da ste vi Talijan, a ja Indijac. Ako živimo u umu, sukobljavat ćemo se. Ali ako živimo u srcu, znat ćemo da smo oboje Božja djeca. Ako Bog ima dva sina, jedan od njih može biti visok, a drugi može biti nizak. No obojica idu zajedno prema istome cilju jer žive u srcu. Ako žive u umu, tada će onaj niski biti ljubomoran na onog visokog. Ali ako žive u srcu, znat će da oni djeluju kao mali prst i palac. Moj je mali prst mnogo slabiji od palca, ali njih su dvojica izgradili jedinstvo. Mali se prst ne osjeća nesretnim zato što je slabiji od palca. Ne, mali prst osjeća da oni pristaju zajedno. Stariji brat korača, manji brat također hoda. Mali se brat ne osjeća nesretnim zbog toga što je malen jer zna da su on i njegov brat jedno. Oni napreduju prema istome odredištu. Ovu ćemo spoznaju steći samo ako zaživimo u srcu, a ne u umu.